Enter to another realm......

Početak novog desetljeća!

Hm....
Započelo je novo doba, nova era.
Ljudi uvijek pokušavaju i pokušavaju nešt starog i lošeg promijeniti, preinačiti u nešt novo i bolje!
Ponajviše je toj "masovnoj" odluci zaslužna dobra, stara "Nova Godina"....
Neću više piti, prestat ću pušiti, krenut ću na dijetu, odlazit ću u teretanu (da izgradim "pločice" do ljeta), itd., itd.....

Eh.....da......nova era.........

Sve one gore navedene "utopističke" odluke koje ljudi donose, su samo agonijska laprdanja i bezvrijedne idiotarije.
Ako volim pušiti i ako me to čini sretnim i pomaže u nekim "teškim" situacijama, zašto?
Ako se osjećam dobro, kada pojedem komadić slatkog i dobro se prije toga nažderem, al pritom uživam u tome, zašto?

Čovjeku je potreban neki cilj u životu, ako ne jedan onda više njih, zato!
Da ne bi imali ciljeve, snove, za šta bi onda živjeli?
Ajde dosta filozofiranja.

Moja odluka nije nešt velika, il po nečijem mišljenju, bitna, svrsishodna. Ne, ne. Vrlo je jednostavna.
Biti zdrav i sretan. To mi je želja, odluka i naposljetku cilj.
Ima jedna poslovica (preinačena po mome): "Bolesni čovjek ima samo jednu jedinu želju, a znate li koliko ih ima zdrav?"
E, ja volim biti u obje pozicije, jer nikad neznaš. A, ponekad, kad razmislim, ne preferirat ni jednu.

Trenutno sam sretan.
Živim s curom, u Rijeci. Studiramo, zabavljamo se kako je god i na koji način moguće, uživamo u svakom trenutku, snalazimo se, al, zajedno.
Iz iskustva mogu reći da, samoća ala grof Monte Christo, kako neki preferiraju, nije ni loša ni dobra. Neki se nađu, neki "puknu". Ja sam iskusio ono prvo. Drago mi je, da je sve prošlo i bilo, tako kako je bilo i da sam sad tu, opet s cigaretom u ruci, grijem se na istu el. grijalicu, u stanu (pazi sad ovo!) AL u Rijeci, s curom i laptopom pomoću kojeg kradem net, susjedima!
Gledam jedne od prvih ikad objavljenih postova na mom blogu i divim se samome sebi, ah, kakav sam ja klinjo bio......
Velika je razlika između 15 i 20 godina, prevelika. Sad već ubrzo stupam u 22.-u....
Drago mi je da još uvijek mogu vidjeti kako sam razmišljao s 17, 18.....
Gledam prošli post, i divim se. Divim se samom sebi, kako sam to uspio. Uspio izdržati jebenu godinu dana sam sa sobom, inače, nisam mogao biti ni 5 jebenih minuta sam, da polako ne pucam od dosade!
Sve je to iza mene, a opet puno toga ispred....

Evo, stigla je nova ERA, novo desetljeće.
Pružaju se prilike za nove početke, nove šanse, nove pothvate,........al polako, polako, bez žurbe..........

Nekaj NOVOG....

Ha, evo me, u stanu....
Točnije rečeno u stanu, u Iki, na faxu.
Tko bi rekel....
Nakon svih onih silnih bljuvotinja, sitničarenja, natezanja sa svim i svačim, evo me, na faxu.
Dugo me nije bilo na ovom blogu, PRE jebeno DUGO!!!!
Puno je toga, previše za napisat.
Ajd, nekud moram početi............

Sve u svemu, nakon završetka vanredne srednje u VŽ-u, pokušao sam naći kojekakve isplative i dobro plaćene poslove. ALI, kako to biva, moglo bi se reći da je to bilo uzaludno trošenje vremena. Nakon zadnjeg ispita u vanrednoj, bio sam boem, srozan na sitničarenje i prisiljen (vlastitom odlukom) trošiti uzaludno vrijeme kod kuće, na kompu i inim X stvarima.
Bio sam fakat pri dnu, nisam ni pokušavao dignut se, nego sam samo uporno puzio....
Družio se Chontom aka Dejanom, kuharom iz Baroka (restoran u ČK-u), odlazili na pijanke u Klompu, Dino-bar, mislim fakat, doslovno sam bio skršen. Nisam znao ni što bih činio sa vremenom koje mi je dano na dlan.
Kad jednom Dejan nije odlučio da se ide "skejtat" (inače je vrlo uporan amater, priča govori sama za sebe PRITISNI, da to je on na uvodnoj sekvenci....), naravno, ja sam uvijek bio protiv tog njegovog tzv. skejtanja, jer uostalom, ja sam uvijek stajao, pušio i gledao kako on radi budalu od sebe, sat i po na "skejtu". E da, da nastavim sa pričom....
Sad sam baš zapalio cigaretu i prisjećam se kad je bio taj sudbonosan trenutak! Trenutak kad me je on upoznao sa Sandrom (muškim) aka Cico, jednim mojim, danas najboljim prijateljem. Dečko je inače iz Strahoninca, al, svaka mu čast, rijetki su takvi kome se možeš pouzdati i znaš da te neće ni u kojem trenutku, ni nikad zajebati. Svaka mu čast!
Kako je vrijeme prolazilo, ja i Cico smo se jako zbližili, upoznali jednu curu imenom Maja, koja je moram napomenuti jedna od najboljih cura na svijetu. Cura, u čijoj ti blizini nikad nije dosadno, uvijek se osjećaš posebnim, ukratko rečeno PREKRASNA osoba, kako izvana, tako i iznutra. Nije prošlo ni dugo, kad sam ustanovio da su mi oni jedni od najboljih prijatelja na svijetu, ljudi na koje se uvijek možeš osloniti. Ajd, mislim da malo previše pretjerujem i laskam, al, istina je, jebiga.
S vremenom, njih dvoje je ušlo u jednu prekrasnu vezu, koja je još i dan-danas VRLO stabilna. Ja sam, kao i uvijek, ostao sam, jer smatram i to sam vlastoručno odlučio, da je tako najbolje. Bilo je tu nekih sitnih vezica i trzavica, al sad je sve došlo na svoje.
E, fakultet, da, taj jebeni fax. Kad je pala ta sudbonosna odluka, pobliže ću vam objasnit...............
Naime, imali smo 5-ogodišnju proslavu male mature i okupili se nas par Nedelišćanskih dečki kod Martina na kavici, prije proslave. Čavrljamo mi i čavrljamo, kako se par njih po-oženilo, par njih napravilo djece, par njih radi a par njih otišlo na fax. Između onih par koji su otišli na fax, bio je i tu Filip Topoljnjak aka Topač. Upitam ja njega: "Topač, a kam si ti dišel na fax", a on meni: "Ma, tam v Opatiju", i eto ti ga na!!!! BUM!!!!
"Naj me jebati!?", kažem mu, a on meni iz zajebancije: "Pa, ne jebem te, ozbiljno ti velim!" I ubrzo nakon toga, i proslave, koja je napominjem, bila sasvim u redu i prejebeno dobra (nostalgija, ah ta nostalgija), dogovorimo se mi da on meni dade skripte za prijamni.
Nije ni prošlo dugo i ja na prijamnom....
I, eto ti ga na.
Još uvijek sjedim u stanu za kompom, na internetu, pišem po blogu, pušim cigaretu. Jedino što se promijenilo je to, da se više ne grijem za plinskom peći kod kuće, nego se grijem za električnom grijalicom, u stanu blizu faxa....
Ja, sve u svemu, puno se, al opet malo toga promijenilo.
Kad se osvrnem na sve one prijašnje naslove, jebote, neznam kaj nek mislim.
Pušim i razmišljam o konačnoj, završnoj rečenici u ovom postu (bit će još postova, bez brige) i nikako da dokučim kaj nek napišem....
E, probal bum ovak....
Nakon svih tih silnih "problema", konačno sam spreman, da sam sebi osiguram bolji život i da sam sebi, naravno uz pomoć drugih, osvojim svoju bolju budućnost i bolji svijet! (Mislim da je to O.K.)

Nekaj sitnog i nezanimljivog....

Evo, trenutno slušam Let 3 - Profesor Jakov i jedem jebene kokice koje sam kupil u jebenim Plodinama.
Već po tonu i obujmu ovih prijašnjih riječi možete s lakoćom zaključiti da sam u totalnom kurcu, klipanu. Jebem tu jebenu Maru Pogibejčić i Let3.
O čemu uopšte govori ova pjesma? Parfemu?
Ma jebeš.
Ovaj blog je u zadnje vrijeme stvarno i stalno u kurcu. Moram isključiti internet i nastaviti pisati na stranici da mi nebude štekalo ili još hujše prebacivalo u rikverc, na prijašnju stranu.
U zadnje vrijeme mi je poprilično dosadno u životu.....
Trebal bi malo posjetiti ove u ACT-u, kaj veliš Joža? Dojdem?
Stavil sam na "repeat" ovu pjesmu, da me još bolje prca u glavu.
Ma, te jebene veze!!!!
Zakaj uopće treba imati nekoga u životu? Zakaj ne samo jednostavno zdrkati? Jeftinije je, kolko sam ja upućen..........
Već mi je pun kurac Havane i Zrinskoga i izlazaka i života opće.
Je, prekinul sam s jednom plavokosom i plavookom, 25-godišnjakinjom iz Čakovca. Bilo je lijepo dok je trajalo, JEBIGA!!!!
U kurac!!!!
Moram malo smiriti svoje osjećaje, prošetati mojom najomiljenijom šumicom, razmisliti o svemu, ipak imam samo 19 godina.
Fakat sam glupan. Idem malo igrat Silent Hill 2.
Ko me jebe.

Tako malo, a opet PUNO....

Evo, ovaj post po drugi put PIŠEM!!!!!!!!!!!!!!!
Cijeli je Blog-servis u KURCU!!!!!!!!!!!!!!!

O.K., malo pažnje molim....
Zadnji post koji sam napisao, bilo je tzv. sanjarenje o nekakvoj savršenoj fakultetskoj utopiji. Sve je to O.K., studiranje sa curom, prijateljem i izlasci navečer na kavice i pomalo učenje......ali, treba živjeti u stvarnosti!
Sve se je promijenilo od samog korijena onog prijašnjeg posta....
Nakon pada razreda, uzrokovano problemom koji sam stvorio vlastitim nerazmišljanjem, neučenjem i neodgovornošću za školom i život općenito, starci su me otjerali radit sezonski na more. Ja, kao ja, nisam se previše zadržao na jednom poslu, nego sam odlučio malo proputovat i radit razne poslove. Proputovao sam skoro cijelu obalu od Pule do Popovića(selo udaljeno 15km od Dubrovnika prema Monte Negru), upoznao razne ljude, stekao PUNO iskustva, kako u poslovima koje sam radio, tako u "životnom iskustvu". Vratio sam se kući na upise za 4. razred, nekoliko mjeseci pohađao školu, ispisao i upisao Srednju u Varaždinu, vanredno. Još nekoliko me ispita dijeli od same mature.
Kaj nek još napišem, ovo je bilo rečeno-napisano u kratkim crtama, ako bih išel pisat o svemu tome, trebalo bi mi još minimalno tjedan dana 24-satnog pisanja, a vama dobrih 6-10h čitanja.
Ljudi, vi koji ovo čitate(nadam se da vas je malo), uživajte u životu, zaljubite se, trošite, imajte djecu, veselite se i radite kaj vas je volja.

Zapamtite, imate 1 život, iskoristite to vrijeme koje vam je dano na raspolaganje, nemojte se sudržavati ni u čemu, jednostavno uživajte!!!!
Do slušanja i ponovnog pisanja-čitanja!!!!

Moji manekenski dani................

Nešto malo o vjenčanju

Dakle, danas je 03. 03., a vjenčanje je bilo 17. 02., točno prije DVA - 2 tjedna. Naime, za one koji nisu čitali prethodni post, govorio sam o vjenčanju svog ujke Siniše i Jopise.
Vjenčanje je proteklo u dobrom duhu, bilo je malo plesa, "malo" pijančevanja, malo DRUŽENJA. Ovaj zadnji pojam ću poslije malo pobliže objasniti. Krećem..........................................
ICH-forma.................

Subotnje je jutro, probudim se, odmoran ali donekle i "razbijen" zbog prethodnog dana provedenog u školi. Dignem se, odem u dnevnu sobu, vidim mamu koja sjedi na kauču i gleda TV. Gledam uokolo, nigdje starog........... i onda se dosjetim! Pa stari je jučer rekao da će otići iz kuće zato jer ne želi mene i staru gledati kako se cijelo jutro flickamo i pripremamo za vjenčanje njenog brata. On nije želio ići, zato jer ne voli uopće takve vrste svečanosti. Uvijek kada mu postavim pitanje zašto nije želio ići s nama, on nježno s grubim tonom odgovara: "Vanja, znaš da sam niti ne vlastitoj sestri išel na vjenčanje, a zakaj bi sad njemu moral!". Dobro, kako želiš, mislim si u glavi. Sjednem se na garnituru, pratim malo TV s mamom, razgovaramo o školi i o svemu ostalom općenito. I tako prođe vrijeme i već se moramo pripremiti za taj big event. Hvala Bogu što sam si odjeću pripremio dan prije, zato jer ne volim sve rješavati u zadnji čas. Bio sam u Diselovim Jeansicama, crnoj Ralph Lauren košulji, smeđim cipelama imenom Thunder, i lijepom crnom kožnom kaputu (šivanom u LEDRA-i u Nedelišću) s dodatkom crnih kožnih rukavica (kupljene u JELEN-u u Čakovcu). Majka je uzela 2 različita kompletića, a dok je treći obukla za vožnju autom. Nakon sređivanja i flickanja, krenuli smo mi našim bijelim VW Polo-autekom do bake. Onako lijepo sređeni i dotjerani uđemo mi u kuću k baki, a kad ono, ovi se još oblače! Trebali smo krenuti čim smo nas dvoje došli, ali ne, mi smo krenuli 20 min. kasnije! Siniša si je na krivu stranu zašil gumb na hlačama, a baka i deda su se još flickali. Konačno, krenemo mi za "Restoran Autostop". Čim smo došli nutra, ja i stara smo otišli ostavit stvari u "sobu za stvari". Onda je bio problem što nije bilo dovoljno stolaca za glavnim stolom. To se nikako nije riješilo, zato jer su smetali stupovi za dodatne stolove i stolice. Inače, mi (Siniša, baka, deda, mama i ja) smo došli 1 sat prije, da sve pripremimo za dolazak gostiju. Onda je došla Jopisa i njezini, koji su napominjem, morali doći prije nas. Kad je kamera stigla, mogli smo početi!
Kamera nas snima, mene i mamu kako dolazimo u Restoran i pozdravljamo se sa Sinišom, bakom, dedom i Jopisom i njenima. Ja, kao i uvijek, moram nešto zajebati! Umjesto da sam glavni šampanjac dao Siniši, ja sam samo dalje produžio s njim u ruci. Nakon pozdravljanja i usmjeravanja članova obitelji Vibović i rodbine, poznanika i Jopisinih za stol s aperitivom, mogla je cijela ceremonija početi. Dok su se svi smjestili, ja sam za stol sjeo s Žomekom i njegovom curom. Nakon ručka (ne sjećam se kaj smo jeli) morali smo otići, prisiiljeni smo bili otići NA Belicu u crkvu. Kad smo stigli, jako sam osjećao nuždu za pražnjenjem(ali prednjim, ne zadnjim). Svi su se smjestili, bila je potpuna tišina, a ja sam otišao k baki i dedi napred, iza mladenaca. Onda me je jako stisnulo! Otrčal sam van, baš dok su dolazili mladenci po crvenom tepihu! Tražio sam mjesto za olakšanje i nisam mogao pronaći, jer je cijela cirkva bila okruženama cestama! Jebiga, pritisnuo sam se uz zid i ispraznio se. Praznim se ja i praznim, a kad ono iza leđa mi neki lik dovikne: "Lepo, lepi ti je taj odgoj! Pa de se to po cirkvi dela!" Ja onako zbunjen odvraćam: "Je pa, kad nema WC-a nutra, moram se znajti!" Na kraju ceremonije, ispostavilo se je da je taj tip sluga od slugi božjih. Tam je po crkvi dok smo se mi s mladencima naslikavali, pokupljal stolce! Tijekom ceremonije, prije izricanja sudbonosnog DA, bilo mi je tako suho u ustima, da sam si morao ubaciti bombon i žvakaću istovremeno. Deda me je videl, pa sam i njemu ponudil žvakaću, i baki koja mi je rekla šaputavim glasom: "V cirkvi se ti ne žvače", ali je svejedno uzela poput mene i dede, i svi smo žvakali zajedno s mamom koja se nam je trenutak posle priključila. Taj trenutak dok sam dedi i baki ponudil žvakaću i dok su počeli žvakati, usprkos tome što se u crkvi ne žvačepamtit ću cijeli život. Nabijem te pederske pope, njima slične pederčine I njihova pederska i prenamažena PRAVILA!!!! Crkva je za mene jedna loša i prevarantska istitucija i hladan objekt. Pravi Bog je u svima nama i oko nas, a ne u crkvi!
Kasnije, kad smo došli natrag u Autostop, Siniša mi je na ulazu rekel: "Fala ti Vanja kaj si mi poboljšal dena". Ja onako začuđen upitam "Zakaj?", a on "Znaš ti dobro, zmisli se!", Premišljavam si ja, i premišljavam, i mislim si, da nije možda onaj tip koji me je videl kod crkve zaslužan za ovaj razgovor? Pa, pitam: "Da nije možda ono kod cirkve?", a on: "Fala ti Vanja!". Poslije sam čul da je navodno taj tip želel nazvati policiju zbog tog "incidenta"! Ma daj, molim te! Jebote i seljačini!
Dobro, danas je sve u redu kaj se toga tiče, ali sam primijetil da se je Josipa malo udaljila od mene.........
Kaj je, tu je, jebiga.
Sjednemo mi za naša mjesta, ovi dva (Žomek i njegova-Marija s Ludbrega, upoznali su se na Winter-u) se počnu lizati pred menom! Pa dajte, prosim vas, to morete delati negde drugde, a ne tu, na Sinišovome vjenčanju!-dobacil sam oštro. Onda su prestali, ali kad sam otišel na šank po pivo, opet su počeli. Inače, zaboravil sam reći, Žomek i njegovi (Nikica, Perc i Lidija, Žomekovi Starci i njegova mlađa sestra Jessica) su došli s motorima na vjenčanje. Bilo je prekrasno slušati te divne motorističke zvukove...... ah........
Dobro, da ne odugovlačim, ja sam se uglavnom napil čim smo došli s cirkve, a otrijeznil dok su svi bili pijani. Sutradan sam moral već u 6 ujutro, tj u nedjelju ići na izlet s školom u Rijeku na karneval.
P.S.-da vam nebude dosadno, evo vam nekaj sličica....................
P.S.2-Inače su vam slike u jako velikom formatu....................

Siniša i Josipa

Žomekov Stari na Horexu, Marija i Žomek na Yamahi u pozadini


Prvi red: Mama i Tata od Jopise
Drugi red: Baka(koja se ne vidi), Deda i JA



Deda, Mama i JA ispred crkve............Mama i JA s mladencima



........BAKA I DEDA..............DEDA koji proučava..................SVI



Žomek i Marija

Post nakon UN-Dijete.....

Evo, završio je još jedan mukotrpan i isrpljujuć tjedan u školi. Naime, morao sam svaki dan poslije škole odlaziti na praksu u hotel "Aurora", i tamo odrađivati praksu. A o školi da ne govorim!
U toj tzv. državnoj ustanovi cijeli su me me jebeni tjedan mučili, crpili iz mene svaki jebeni komadić, dio sreće! Dakako, ako odlazim na praksu, te dane koje provodim ondje, lišen sam ispitivanja. Nije njih (profesore) uopće bilo briga što ja hodam svaki dan tamo pa su me onako iz inata ispitivali svaki JEBENI dan, sve moguće predmete, jer su znali da nisam ništa naučio. Dobro, pustimo sad malo moju školu i praksu i posvetimo se VJENČANJU mog ujke Siniše i njegove cure Jopise. Kad sam bio malen (tako je uvijek govorio jedan moj pokojni učitelj tehničkog iz OŠ Nedelišće, gosp. Franjo Žinić) živio sam kod bake i djeda sa mojim ujkom Sinišom kojeg neki zovu Zjos (neznam zbog čega, ali sam uvijek bio uvjeren da si je sam nadjenuo taj nadimak, valjda izvornog porijekla "ZEUS"),. Tamo sam živio do kraja 7 razreda, dok mi nisu starci došli iz Deutschlanda i kupili kuću u obližnjem selu. Kao klinac nisam nikad previše bio s njim u kontaktu. Evo, sad već ima 30 godina i konačno se ženi sa jednom prekrasnom curom imenom Jopisa koja dolazi iz nama daleeekeee Belice, gdje sve odiše na krumpir. Vrlo je interesantno kako su se upoznali. Naime, Siniša je htio kupiti crnog Labradora mom djedu, jer je već uistinu dvor bio previše prazan i "mrtav". Jedino što je bilo živo, bilo je bakino cvijeće. Nakon, nagovaranja bake da dopusti, da se na grunt dopela pesek, Siniša je u oglasima pronašao da se prodaju peseki NA Belici i prvim stopama odjurio je Mondeom tamo. Tako su se upoznali, napravio joj je dijete i sad, zapravo, sutra se žene. Bez brige, o tome kako je sve proteklo ću napisati na sljedećem postu. Kaj da drugo kažem? Jedva čekam i čujemo se! P.S. - Pesek se zove LAMI, po majci Lajka i tati Milhouse.

UN - dijeta

Moram na početku istaknuti NAJVEĆU PREDNOST ove dijete, a to je da ona nema namjeru samo skidati kile već mijenja cijeli metabolizam!!! To je najveća prednost za one koji "jedu malo, a debljaju se". I - to je(!) istina, jer- VAŠ METABOLIZAM SPAVA! Stoga- PROBUDIMO GA!!!!

DORUČAK:je uvijek isti...svih 90 dana voće. Jede se uvijek u paru (2 jabuke, 2 kruške, 2 naranče ili šaka sitnog voća)
DIJETA UVIJEK POčINJE PROTEINSKIM DANOM!
REDOSLIJED SE NE SMIJE MIJENJATI

PRVI DAN-PROTEINSKI DAN

RUČAK::
Meso (teletina, junetine, nemasna svinjetina, piletina, puretina, pastrva, skuša) kuhano ili pečeno u količini od 3 šnicle, 1 komad kruha (preporučljivi raženi ili crni), i salate u neograničenim količinama. Meso ne pripremati na ulju nego na teflonu ili foliji. Na kraju popiti 2 dcl juhe bez rezanaca.
Umjesto mesa mogu se pojesti 3 kuhana ili pečena jaja. Mlijeko i sir mogu se jesti samo ovaj dan. Juha se mora obavezno popiti. Znači, meso ili jaja, odnosno dio mesa možemo zamijeniti sirom (ne miješati sir i jaja). Za salatu možemo uzeti bilo koje povrće (sve povrće koje inače jedemo sirovo)
VEČERA::
Isto kao i ručak, ali bez juhe. Treba voditi računa ako smo ručali meso treba i večerati meso, odnosno ako smo kombinirali sir ili jaja. Znači identično ručku samo bez juhe.

DRUGI DAN-ŠKROBNI (POVRĆE)

RUČAK:
Jedan duboki tanjur pun do crte: kuhanog graha, graška, riže ili krumpira začinjeno (svi uobičajeni začini koje inače koristimo:sol, vegeta, papar, kečap, kuhana rajčica, lovor, origano itd.) i komad kruha i salate po želji neograničeno
Još: gljive dinstane ili na zaru, mrkva, mahune, tikvice, patliđan, paprike, kiseli kupus bez mesa, posna sarma s rižom, pomfri na 1 žličici ulja, riža dinstana na luku i s mahunama, paprike punjene rižom ili krumpirom kuhane u paradajzu pa zapečene u pečnici, zapečeno povrće (paprika, mrkva, grašak, cvjetača dinsta se zajedno s rižom, staviti biber i vegetu i sve se to zapeče u pečnici), paprikaš.
Povrće treba biti kuhano ili dinstano na vodi. Ne stavljati zaprške od brašna ili paprike.
VEČERA::
isto kao ručak ali samo pola tanjura, manje kruha i salate

TREĆI DAN-UGLJIKOHIDRATNI (TIJESTO)

RUČAK::
Kuhano tijesto uz dodatak začina ili pizza samo s kečapom ili bilo koje slano pecivo, količinski poput pizze.
Ovaj dan ne treba početi s hrano prije podneva. Može se jesti manje, a češće (malo žganaca bez sira i ulja).
VEČERA::
2 manja komada torte ili 3-4 kolača (knedle) ili 3 kugle sladoleda i obavezno jedno rebro čokolade za kuhanje!

ČETVRTI DAN-VOĆNI DAN

RUČAK:: raznoliko voće (pola do 1 kile)
VEČERA:: isto kao ručak

VRLO JE VAŽNO IMATI SAMO TRI OBROKA U PRIBLIŽNO ISTO VRIJEME SVAKI DAN

’ Jednom mjesečno treba se jedan dan piti samo voda. Taj dan se naziva VODENI DAN, koji uvijek ide iza voćnog dana, a poslije njega započinje PROTEINSKI.
’ Kava i čaj mogu se neograničeno piti, samo bez šećera.
’ Poslije završene dijete treba jesti normalno, s tim da voćni doručak ostaje još 90 dana
’ Ako se popije sok neka bude bez šećera
’ ČOKOLADA ZA KUHANJE sprećava alergije koje se znaju pojaviti kod držanja ove dijete.
’ ALKOHOL JE STROGO ZABRANJEN za cijelo vrijeme trajanja dijete. Ako se želi popiti makar i čašica, dijeta se mora prekinuti 48 sati ranije.


Zove se i "dijeta strpljenja", ali se isplati!!!! SRETNO!!!!


REZULTATI:

ALEN FUŠ
INDIRA

A sad malo o meni!

S obzirom da u zadnje vrijeme malo govorim o sebi, tu ću greškicu sada ispraviti. Da krenemo.................................................................................................................................................. Napokon sam krenuo na dijetu (nakon dugo oklijevanja i sumnji), koja se još i odmilja zove UN-Dijeta. Naime, u zadnje je vrijeme vrlo popularna u ovom kraju (nje se je "površno" pridržavao onaj radijski voditelj iz Kotor ribe, prezimenom Fuš, ime neznam i izgubio je 75-80 kg) i vrlo, vrlo je učinkovita. Inače, kažu, da se u ta tri mjeseca izgubi 18-25 kg. Dobro, sve ovisi o metabolizmu i samom pridržavanju te dijete. Ono što me je potaknulo na dijetu je sama moja ambicioznost i želja za pobjedom. Sada će uskoro (3. ili 4. mjesec) biti natjecanje za "Mistera Sjeverozapadne Hrvatske" i već bi bilo vrijeme da izgubim malo potkožne masnoće. Ali sve u svemu, kada malo pogledam, nije mi ni to potrebno. Znam da većina MUŠKE populacije duboko u sebi želi ostvariti iste želje kao i ja, vezano uz sam izgled tijela. Svi žele lijepu definiciju, trokut, napumpane bicepse i tricepse, napumpana prsa...........................puno je toga. Mogao bih o tome govoriti u nedogled, ali neda mi se, jer se ne bi ni dalo nikome čitati te bedastoće. Da, pripremam se za to natjecanje. Sada kad uskoro malo zatopli, počet ću opet malo trčati, prvenstveno zbog toga da izgubim masnoću i da dobijem naravno na kondiciji. Trebam se strogo pridržavati ove dijete, jer kada jednom počnem topiti suvišne kilogramčiće, rezultati će biti vidljivi i samo po sebi je ganz normal da je to i još jedna dodatna motivacija. Da ne zaboravim reći još malo o toj dijeti.... ako niste znali, nje su se pridržavali Bandić i Indira iz Colonie (koja sad nakon samo 3 tjedna dijete izgleda fantastično!). Ako nekoga zanima malo više o toj dijeti može pogledati na postu objavljenom iznad ovog. Dijeta je super, može se jesti kolko se želi, a opet s druge strane kilogrami odlaze! Dakle, kako sam napomenuo na početku ovog posta, bilo je naravno sumnje vezane uz ovu dijetu. Ajde iskreno, koja je dijeta u zadnje vrijeme i bila učinkovita? Jabučna, mesna? Nakon probijanja granice i usputnih barijera napokon sam krenuo na ovu dijetu. Na početku je koma, ali se s vremenom privikneš. Cijeli se metabolizam mijenja, tj. ubrzava. Nema više onih izreka tipa: "Je pa kaj ja morem kad se za mojega prijatelja ne lepi a za mene je", "Njemu ide se v drek, a meni v želodec". Stvar je u tome da nismo svi isti, i da svatko ima drugačiji metabolizam. Ali, na vama je da poradite na tome i da se uhvatite UN-dijete!

Neznam koji nek naslov dam ovom postu......

Evo, opet se javljam nakon 21-og dana (Zlatni Einz-AJNC). Nisam imao nikakve ideje što neka napišem na ovom blogu, kojeg možda čitaju sveukupno 5 osoba. Razlog tako lošoj čitanosti je moja alternativnost i vlastita namjerna nepromidžbenost. Inače, ne volim previše odavati javnosti adresu mog bloga, jer nisam neki od onih tipova koji po gradu ljepe oglase svog bloga s namjerom da im promet i komentari budu što veći. Jebe mi se ako ovo tko čita, ali ovo vam je moj privatni psihijatar. S obzirom da nikome ne vjerujem (osim obitelji, ali njoj se baš nije moralno povjeriti), u ovom blogu mogu iznositi sve moje najdublje tajne i istinu o sebi (dakako to je pozitivna strana mene, a o tamnoj da ne govorim, to je već drugi blog........).
Gdje da počnem?
Dakle, ovih posljednjih 21 dana doživio sam PUNO toga!
Prehladio sam se, imao glavobolju, grlobolju, šmrcao....... Onda se mi se je pojavilo ono JEBENO nenadano! Jedna me je kučka zarazila nečim što neću govoriti, time što me je oralno zadovoljila. Nakon mukotrpno provedenih i neprospavanih noći otišao sam svojem urologu (koji je napominjem, izgledom isti onaj tip koji glumi glavnog negativca u novom Bondu, imenom Le Chiffre), koji mi je nakon podosta detaljnog pregleda i po nalazima koji su stigli iz Varaždina (koje sam prethodno morao predati u VŽ-u, jer ovdje u ČK-u nemaju takve laboratorije, što je SRAMOTA!), zaključio da moram kupiti lijek imenom Sumamed (3 tablete=120kn!). Dobro, sve je prošlo relativno u dobroj atmosferi,ozdravljujem i samo da još moram sad ispraviti preostalih 6 jedinica. U školi mi je totalna koma, kome nije? Ipak sam sad maturant, i kao svi dosadašnji maturanti (barem 98% njih), jedva čekam da završi ta JEBENA nastavna godina. Većina ljudi koji su završili srednju školu u Priloku još dan danas govore: "Jaj, kak mi je lepo bilo tam v Prelogu, ma super ti je tam. Naj se nikam žuriti, uživaj dok još moreš, ne ti je lepo delati. Ta ti je škola uživancija, nikaj drugo". Ma, sve je to super. I sam sam svjestan toga da kad jednom završim, neće više ništa biti isto. Nije mi žao zbog profesora ili škole, nego kao i većini, žao mi je društva s kojim se više neću moći viđati svaki dan i tirati istu zajebanciju dan za danom. Dobro, ruku na srce, nađe se čak i poneki profesor s kojim mi je super na satu i s kojim se zezam i isto tiram zezanciju, ali nakon završetka nastave ipak neću ostati ravnodušan. Jebiga, sve će se promijeniti! Društva više neće biti, te jebene Priločke okoline (u kojoj sam neznam na koju foru opstao 4-FUCKIN godine!), nastave i podjebavanje profesora................sve će se promijeniti........................... Ali, jedno znam, Dina i Dvor odlaze samnom u Opatiju i barem ćemo nekako ostati zajedno na tom Road to Glory. Ipak, družina nastavlja put ka samom Mordoru i propasti. Kamo će me moje putovanje odvući, to još ni sam neznam. Ali se nadam nečemu dobrom. Naposljetku moram ostati optimističan i pun entuzijazma kakva i jesam osoba (samo dok ima sunca, dok ga nema i dok je oblačno, izbjegavajte me, za vaše dobro!) Znam i to da će mi biti žao sve ovo ostaviti, Act i društvo, ali jebiga, ništa nije vječno i studirat se mora, s obzirom na moju euforičnu odgovornost prema poslu i problemima s autoritetima, teško da ću si takav pronaći posao i još da k tome pridodamo (kao desert na kraju), 4 razreda srednje koji ne znače baš ni golu kitu. Neznam, kako neka završim ovaj tekst, ali evoga, KRAJ.